Na strmom brežuljku na lijevoj obali rijeke Prače, zarastao šumom i niskim rastinjem, smješten je srednjovjekovni grad Novi ili Pavlovac.
Nešto više od pola sata od naselja Prača u Podrinju potrebno je da bi se došlo do ostataka nekadašnje tvrđave, zaboravljenog svjedoka jednog davnog vremena. Nalazi se na mjestu ukrštanja važnih saobraćajnica Višegrad-Vrhbosna i Goražde-Glasinac-Olovo.
Osmanlije su ga zauzeli 1463, a nije poznato da li su u njemu držali posadu. U turskom izvoru iz 1528. godine spominje se da nahija Prača pripada Boraču, što navodi na zaključak da je Pavlovac, kao utvrđeni centar nahije egzistirao i pod turskom upravom. Kao napušten spominje se 1550. godine u putopisu mletačkog poslanika Katarina Zene.
Grad predstavlja fortifikacioni objekat koji tipološki veoma podsjeća na artiljerijsku tvrđavu nastalu u vrijeme ojačale artiljerije. Ne smije se isključiti ni mogućnost da je grad temeljito renoviran u vrijeme nadiranja Turaka.
Nepravilan poligon bio je opasan, oko 1 m debelim, bedemom, izvedenim od pritesanog kamena. Grad je bio prostran. Jedna mu je strana oko 75 m, druga oko 65 m. Na sjevernoj strani je bilo predvorje oko 40 m dugo, 10-
15 m niže od gradskog platoa. Na najvišem mjestu podignuta je četvrtasta kula strana 9 x 10 m. Danas joj se vide ostaci, kao i ostaci bedema visokih mjestimično 4-10 m.
Na istočnoj i sjeveroistočnoj strani grad je bio zaštićen dubokim i širokim jarkom udaljenim oko deset koraka od bedema.
Utvrđeni grad Pavlovac je jedan od bosanskih gradova kod kojeg je koncept utvrde nastao kao direktna posljedica reljefa terena. Najsnažnija je utvrđena sjeveroistočna strana na kojoj se nalaze tri okrugle kule raznih veličina, a na istoku ugaona polukula. Na sjeveroistočnoj strani je izduženo predvorje koje povezuje dvije kule i ugaonu polukulu. Bedemske okrugle
kule imale su prečnike, 7 m, 5 m i 4 m. Unutar velikog obora na najvišoj tački dizala se moćna branič-kula.
Prostrani obor je zasigurno sadržavao i drvene zgrade za stanovanje i gospodarske zgrade.
Arheološka istraživanja bi bila vrlo korisna za utvrđivanje eventualnih posebnih karakteristika gradova Podrinja.
Grad je imao i podgrađe Podnovi (sotto Novi in Praza). U blizini se nalazi nekropola stećaka i staro muslimansko groblje iz doba turskih osvajanja
ovih krajeva.
Danas ga s vremena na vrijeme posjete entuzijazisti, članovi različitih udruženja, koji organiziraju pohode do Pavlovca, a zatim izlete negdje u prelijepoj prirodi koja ga okružuje.
Legenda o Pavlovcu:
U narodu tvrđava do današnjeg dana zadržava naziv Pavlovac, za koju se vezuje više legendi.
Jedna od narodnih predaja kazuje kako je u utvrdi podno Lipovca stolovala prokleta Jerina, žena despota Đurđa Brankovića. U narodu omražena despotica jedno oko je držala na Paljanskoj Miljacki, a drugo na rijeci Prači, tako da joj ništa nije moglo promaći. Kako ove dvije rijeke teku u suprotnim pravcima, Jerina je dala sagraditi grad gore, pod nebesima, gdje soko gnijezdo savija.
Odozgo su stizale sve zapovijedi proklete carice, pa i naredba da se vunom pregradi rijeka Prača kako bi uživala u vožnji lađom. Iz okolnih sela, kozije i ovčije mlijeko u kome se Prokleta kupala, stizalo je kroz drveni čunkovod, a voda iz Miljacke uz pomoć čekrka, koji je vukao posude kroz otvore u stijenama. Kako ni voda ni mlijeko nisu mogli ugasiti strast razvratne i neobuzdane carice u utvrdu su dovođeni mladi muškarci koje je ona birala, a koje je samo nakon jedne noći provedene u njenom ležaju bacala sa stijene u kanjon rijeke Prače.
Nadalje legenda kazuje kako je Jerina uspješno branila grad od Turaka. Mjesecima su turski askeri uzalud opsjedali grad, a onda su odlučili da čekaju dok nestane vode i hrane, ali glad ni žeđ nisu morili despoticu i branioce. Lukava Jerina je vodu crpila iz Miljacke kroz otvore u stijeni, a mlijeko sa planina kroz čunkovod zamaskiran lišćem i mahovinom.
Grad se održao sve dok tajnu nije odala osoba iz plemena Golo, kome osvajači obećaše golemo blago. Napadači upadoše u grad, a narod prokle izdajnika, tako da mu se zatra pleme.
Preuzeto od VISITPRAČA i AURA.
