Na području općine Pale FBiH tragovi boravka prahistorijskih ljudi pronađeni su u selu Komrani i na širem području naselja Prača. Tu su pronađeni najstariji materijalni ostaci prvobitnih ljudskih zajednica u Bosni i Hercegovini.
Na području općine se nalazi velika prahistorijska nekropola s kamenim tumulusima. Po strukturi nalazišta spada u kulturu ilirskih starosjedilaca. Ona daje podlogu za hronološko proučavanje etnogeneze i razvoja ilirske kulture povezane sa srednjom Evropom, jer izražava čisti ilirski period na prostoru istočne Bosne. Podaci o tom periodu u Prači prikupljani su duži niz godina, a najintenzivnija istraživanja tog historijskog razdoblja bila su od 1888. do 1896. godine. Mnogi predmeti pronađeni su na širem području Prače, a ostaci Starog grada Pavlovca i tvrđave datiraju još uvijek na lokalitetu Grad. Iskopavanja nisu vršena, a 1954. godine područje je proglašeno od posebnog interesa kulturno-historijsko naslijeđe i stavljeno je pod zaštitu države.
Mimo tog lokaliteta pod zaštitom države kao kulturno historijsko naslijeđe stavljena su Semiz Alipašina Džamija i Turbe u Prači, zatim Stari turski vodovod Prača i dva unikatna Turska nišana. Prema tragovima koji su evidentni utvrđeno je da je u Prači vijekovima živio narod napredne kulture.
Na širem području Prače postoje arheološki nalazi, među kojima i eksponati velikog broja stećaka-nadgrobnih spomenika, koji svedoče o naprednoj civilizaciji tog vremena.Mnogi autori su pisali o nalazuštima stećaka, a kao naslijeđe su predmet proučavanja Fakulteta u Sarajevu i Fakulteta u Ljubljani.
Na području općine Pale FBiH zabilježeno je postojanje mlinova na rijeci Prači na lokalitetu Banjstijena.
Historija
Religija
Na području općine Pale FBiH tragovi boravka prahistorijskih ljudi pronađeni su u selu Komrani i na širem području naselja Prača. Tu su pronađeni najstariji materijalni ostaci prvobitnih ljudskih zajednica u Bosni i Hercegovini.
Na području općine se nalazi velika prahistorijska nekropola s kamenim tumulusima. Po strukturi nalazišta spada u kulturu ilirskih starosjedilaca. Ona daje podlogu za hronološko proučavanje etnogeneze i razvoja ilirske kulture povezane sa srednjom Evropom, jer izražava čisti ilirski period na prostoru istočne Bosne. Podaci o tom periodu u Prači prikupljani su duži niz godina, a najintenzivnija istraživanja tog historijskog razdoblja bila su od 1888. do 1896. godine. Mnogi predmeti pronađeni su na širem području Prače, a ostaci Starog grada Pavlovca i tvrđave datiraju još uvijek na lokalitetu Grad. Iskopavanja nisu vršena, a 1954. godine područje je proglašeno od posebnog interesa kulturno-historijsko naslijeđe i stavljeno je pod zaštitu države.
Mimo tog lokaliteta pod zaštitom države kao kulturno historijsko naslijeđe stavljena su Semiz Alipašina Džamija i Turbe u Prači, zatim Stari turski vodovod Prača i dva unikatna Turska nišana. Prema tragovima koji su evidentni utvrđeno je da je u Prači vijekovima živio narod napredne kulture.
Na širem području Prače postoje arheološki nalazi, među kojima i eksponati velikog broja stećaka-nadgrobnih spomenika, koji svedoče o naprednoj civilizaciji tog vremena.Mnogi autori su pisali o nalazuštima stećaka, a kao naslijeđe su predmet proučavanja Fakulteta u Sarajevu i Fakulteta u Ljubljani.
Na području općine Pale FBiH zabilježeno je postojanje mlinova na rijeci Prači na lokalitetu Banjstijena.
Historija
Religija
Prača u srednjem vijeku
Prača, (Praça), srednjovjekovno naselje i trg na rijeci Prači, lijevoj pritoci Drine u koju se ulijeva kod Ustiprače u istočnoj Bosni. Današnji gradić Prača smješten je na sredini puta između Sarajeva i Goražda.
Župa Vrhprača koja se spominje u povelji ugarskog kralja Bele IV od 12.7. 1244. (‘comitatus Vrch pracha’) ukazuje da je u nekom ranijem periodu egzistirala i župa pod imenom Prača. Prvi spomen Prače u dubrovačkim izvorima je iz 1361. Tada je Nikola Miletković iz Prače postao dubrovačkim građaninom. Prača pripada privredno najrazvijenijim naseljima u Bosni druge polovine 14. i prvih decenija 15. st. U jednoj odluci dubrovačke vlade od 12.8. 1380. među najvažnija mjesta Srbije i Bosne u kojima se zadržavaju Dubrovčani, pored Drijeva, Srebrenice i Novog Brda, navedena je i Prača. Privredni život je pod utjecajem Dubrovčana ali istaknuta je uloga domaćih trgovaca. Oni su aktivni u izvozu olova iz obližnjeg rudnika Olovo. Ističu se Mikoje Radanović zvani Tezalo, otac čuvenog Braila Tezalovića, Bogdan Muržić i Brajko Hvaonić. Od tridesetih godina, sa smanjenim interesom za olovnu rudu slabi i privreda Prače.
Naselje Prača pripadalo je župi Borač. U rukama je vlastelinske porodice Pavlovići. Pored njega je tvrđava Novi (Pavlovac (Novi u Prači)) koja je sagrađena u 15. vijeku radi zaštite staroga trga. U osmansko doba pored naselja egzistira nahija Prača (Čataldža). U austrougarsko doba kroz Praču je prolazila pruga Sarajevo-Višegrad.
Po dolasku Austro-Ugarske na prostor Bosne i Hercegovine Prača se ubrzano gradi. Gradi se vojna kasarna, vježbalište i strelište, osnovna škola te poštansko-telegrafsko-telefonski ured.[2]
Izvor Wikipedija
Srednjovjekovni grad Pavlovac, također poznat kao Novi
Srednjovjekovni grad Pavlovac, također poznat kao Novi, nalazi se na strmom brežuljku na lijevoj obali rijeke Prače. Prekriven šumom i niskim raslinjem, postao je zaboravljeni svjedok jednog davno prošlog vremena. Smješten je na raskršću važnih saobraćajnica Višegrad-Vrhbosna i Goražde-Glasinac-Olovo, a do njega se može stići za malo više od pola sata iz naselja Prača u Podrinju.
Grad Novi ili Pavlovac bio je osvojen od strane Osmanlija 1463. godine, iako nije poznato da li su oni održavali garnizon u tom gradu. Iz turskih izvora iz 1528. godine saznajemo da je nahija Prača pripadala Boraču, što sugerira da je Pavlovac kao utvrđeni centar nahije postojao i pod turskom vlašću. Putopis mletačkog poslanika Katarina Zene iz 1550. godine spominje Pavlovac kao napušten grad.
Grad Pavlovac je fortifikacijski objekt koji je sličan artiljerijskim tvrđavama nastalim u vrijeme kada se artiljerija sve više koristila u vojnim operacijama. Također se ne može isključiti mogućnost da je grad bio temeljito obnovljen u vrijeme turske invazije. Bedem oko grada bio je nepravilnog oblika i opasan zidom debljine oko 1 metra, izrađenim od pritesanog kamena. Grad je bio prostran, sa stranicama dužine oko 75 metara i 65 metara. Na sjevernoj strani nalazilo se predvorje koje je bilo oko 40 metara dugo i nalazilo se 10-15 metara niže od gradskog platoa. Na najvišem dijelu podignuta je četvrtasta kula dimenzija 9 x 10 metara, čiji se ostaci i danas mogu vidjeti, kao i ostaci bedema visokog 4-10 metara na nekim mjestima.
Grad Pavlovac je jedan od bosanskih gradova čiji je koncept nastao kao rezultat terenskog reljefa. Najjača i najutvrđenija strana grada bila je sjeveroistočna strana, na kojoj se nalaze tri okrugle kule različitih veličina, dok se na istočnoj strani nalazi uglasta polukula. Izduženo predvorje koje povezuje dvije kule i uglastu polukulu nalazi se na sjeveroistočnoj strani. Okrugle kule na bedemu imale su prečnike od 7 metara, 5 metara i 4 metra. Unutar prostranog dvorišta na najvišem dijelu nalazila se moćna obrambena kula. Vjeruje se da je unutar dvorišta postojala drvena stambena zgrada i gospodarske zgrade.
Arheološka istraživanja bila bi od velike koristi za otkrivanje eventualnih posebnih karakteristika gradova u Podrinju. Pored Pavlovca, postojalo je i podgrađe pod nazivom Podnovi (sotto Novi in Praza). U blizini se nalazi nekropola stećaka i staro muslimansko groblje iz vremena turske okupacije ovog područja.
Danas se entuzijastični posjetitelji, članovi različitih udruženja, povremeno upute do Pavlovca organizirajući pohode, a zatim uživaju u izletima u predivnoj prirodi koja ga okružuje.
U narodu, tvrđava i danas nosi naziv Pavlovac, a vezuje se za nekoliko legendi. Jedna od narodnih predaja govori o prokletoj Jerini, ženi despota Đurđa Brankovića, koja je navodno vladala utvrdom podno Lipovca. Prema legendi, Jerina je imala mogućnost nadziranja rijeke Paljanske Miljacke i rijeke Prače, s obzirom na to da one teku u suprotnim smjerovima. Navodno je naredila izgradnju grada na vrhu kako bi imala nadzor nad tim područjem. Legenda također opisuje kako je Jerina uživala u razuzdanim aktivnostima, odabirajući mlade muškarce koji bi bili dovedeni u utvrdu, a nakon jedne noći provedene s njom, bacani su sa stijene u kanjon rijeke Prače.
Također se priča da je Jerina uspješno branila grad od Turaka. Turski osvajači su opsijedali grad mjesecima, nadajući se da će ga glad i žeđ nagnati na predaju, ali Jerina je lukavo crpila vodu iz Miljacke i mlijeko s planina, održavajući zalihu hrane i vode. Grad je opstao sve dok izdajnik iz plemena Golo nije odao tajnu osvajačima, koji su zatim napali grad. Izdajnik je bio proklet od strane naroda, što je dovelo do prokletstva nad njegovim plemenom.
Ovo su legende koje su prenesene u narodu, a za precizne povijesne podatke o gradu Pavlovcu preporučuje se konzultacija s arheološkim istraživanjima i drugim relevantnim izvorima.
Kameni spavači
Pored utvrđenih gradova i utvrđenih dvorova, stećci su ne samo kvantativno, nego po svim drugim aspektima koji određuju status kulturno-istorijskog dobra, najznačajniji materijalni dokaz autentičnosti i rane bosanskohercegovačke historije. Najveći dio ovih monolitnih spomenika sakralne kulture potiče iz perioda od XII do XVI vijeka.
Naziv stećak za drevne nadgrobne spomenike iz perioda srednjeg vijeka je ne tako davno ušao u širu upotrebu, a izveden je od riječi „stojećak“ koja predstavlja metaforu za čvrstoću, snagu i monolitnost, pa i prkos i ponos. Drugi, manje poznati nazivi za stećke su mramorije i mašeti, a za nekropole stećaka to su nazivi grčko groblje i kaursko groblje.
Oblik stećaka je osobina koja ih čini jedinstvenim u svijetu. U zavisnosti od toga kako su stećci postavljeni na terenu, iznad grobnice, razlikuju se dvije osnovne vrste stećaka; horizontalni (ležeći) i vertikalni (uspravni). Prema obliku se razlikuje pet oblika i to su ploče, sanduci, krstače, obelisci (i nišani), i sljemenjaci (ili sarkofazi). Majstori koji su izrađivali stećke nazivali su se „kovači“, a nekropole u kojima su stećci orjentisani u pravcu zapad-istok, su najčešće nastajele u blizini mejdana kamena, uz puteve, na uzvišenjima, ili visoravnima. Veliki broj ovih nekropola nije sačuvan.
Koliko je Prača bila važno mjestu u doba srednjovjekovne Bosne svjedoće i mnoge nekropole stećaka razasute po prelijepim livadama i proplancima. Srednjovjekovne nekropole stećaka, mjesta „gdje smrti se stiču i razilaze“. Jedna od najbrojnijih nekropola nalazi se u selu Komrani, sa preko 100 pojedinačnih nadgrobnih spomenika.
Preuzeto od novovrijeme.ba i VISITPRAČA.
Semiz-Ali Pašina džamija
Semiz Ali-pašina džamija ili Mahalska džamija kako je stanovnici nazivaju je izgrađena za vrijeme vladavine Osmanlija. Naime, dolaskom Osmanlija na ove prostore privredni razvoj Prače sve više dobija na značaju. U to vrijeme Osmanlije započinju sa tradicionalnom, orijentalno-islamskom izgradnjom stambenih, vjerskih i drugih objekata, što se pozitivno odrazilo i na društveni život stanovnika Prače.
Stanovnici Prače posebno u tom vremenu naročito su veličali i pridavali veći značaj velikom veziru sultana Sulejmana II u periodu od 1561. – 1565. godine, Semiz Ali-paši, po kome je Mahalska džamija i dobila ime.
U blizini džamije nalazi se Semiz Ali-pašino turbe sa kupolom i prozorima koji su izgrađeni od perforiranih ploča sedre. Prema narodnom predanju tu su sahranjeni Semiz Ali-paša i njegova porodica. Ova impozantna građevina je porušena tokom rata 1992. godine, tako da je po završetku rata na želju stanovnika izgrađen novi objekat, a prilikom izgradnje su korišteni pronađeni elementi stare džamije. Upravo zbog historijskog značaja ovog vjerskog objekta Komisija za očuvanje prirodnog i kulturnog naslijeđa BiH je graditeljsku cjelinu Semiz Ali–pašino turbe sa haremom Semiz Ali-pašine džamije 2006. godine proglasila nacionalnim spomenikom.
Prema narodnom predanju, ovu džamiju je sagradio Semiz-Ali paša, veliki vezir Osmanlijskog Carstva od 1561-1565. godine, koji je rodom iz Prače. Ipak, u dokumentima se ova džamija naziva Husejin-pašinom džamijom. Džamija je kroz historiju više puta obnavljana. Prema mišljenju Mehmeda Mujezinovića, munara džamije je ranije imala majstorski izrađeno šerefe u tranzenama što pokazuje da je ova džamija bila impozantna građevina. Pred džamijom se nalazio hamam sve do 1943. godine, čiji ostaci, odnosno čaška sa cvjetovima pokazuje vještinu bosanskih klesara 16. stoljeća.[3] Šadrvan je obnovljen 2019. godine. Ovaj hamam je propao početkom 19. stoljeća. Voda je do hamama i džamije dovedena s jednog izvora, udaljenog približno pola kilometra.[4] Na mjestu toga hamama sagrađena je kuća 1904. godine i tom prilikom otkopan je hypocaustum hamama. Godine 1949. pronađene su još dvije lijepe kurne iz ovoga hamama, a treća se nalazila u dvorištu obližnje kuće. Džamija je prvi put srušena u toku Drugog svjetskog rata, a posljednji put 1992. godine. Obnovljena je i otvorena za vjersku službu 2008. godine.[5]
Uz džamiju i turbe nalazi se manje groblje sa nekoliko nišana. Među njima se ističu dva nišana iz 1561. godine. Nad dva sarkofaga od zelenog kamena i nišanima od mermera sa sve četiri strane isklesani su prozni natpisi na arapskom jeziku. Natpis je smješten u osam kvadratnih polja, pismo – dželi nesh.
· Umrli i upokojeni Husejin, sin Salihov. Umro u mjesecu redžebu 999. godine (1591).
· Umrla i upokojena Sakina, kći Mustafina. Umrla u blagoslovljenom mjesecu redžebu 999. godine (1591).
Nacionalni spomenik se nalazi u središtu naselja Prača, u blizini nekadašnje željezničke stanice.
Prema predaji među lokalnom stanovništvu, turbe nosi naziv po Semiz Ali-paši, velikom veziru Osmanlijskog carstva od 1561–1565, koji je rodom iz Prače. U turbetu su pokopani utemeljitelj džamije i njegova žena i dijete. Utemeljitelj bio je neki Husein-paša. Tačna godina izgradnje turbeta nije poznata. Najstariji nišani u haremu džamije potječu s kraja XVI. stoljeća, tako da je i turbe iz istog perioda. Mujezinović je u turbetu pronašao tri grobnice, od koji su dvije raskopane i njihovi spomenici nestali, dok su se nad trećom malom grobnicom sačuvali prelomljeni nišani. Na uzglavnom nišanu je sa tri strane njegove ispisan u šest kvadratičnih polja sljedeći tekst: “Lailahe illellah, Muhamedun resulullah.” što u prijevodu glasi: “Allah je jedan, a Muhamed njegov vjerovjesnik”. Spomenik je izrađen od skopskog kristala kamena.
Za vrijeme fašističke okupacije u Drugom svjetskom ratu turbe je korišteno kao bunker za njemačku posadu, a kasnije su ga četnici zapalili zajedno sa džamijom. Nakon Drugog svjetskoga rata džamija je potpuno obnovljena. Objekt džamije je 1992. miniran i potpuno uništen, a turbe je sačuvano, mada oskrnavljeno. Džamija je obnovljena 2008.
Turbe pripada tipu zatvorenih turbeta sa kupolom. Osnova turbeta je šestougaonik čije su vanjske stranice dužine približno 4,00 metra. Unutrašnja širina stranica iznosi oko 2,80 metara. Širina turbeta u sredini iznosi 5,60 metara. Zidovi su urađeni od pritesanih komada krečnjaka u krečnom malteru. Objekt je izvorno bio omalterisan i okrečen i sa vanjske i sa unutrašnje strane.
Prijelazi između nosivih zidova i kupole su riješeni pandatifima gdje šestougaona osnova turbeta prelazi u dvanaestougaoni tambur visine 1,05 metara. Nad tamburom se nalazi kupola zidana sedrom i pokrivena bakarnim limom. Ranije je kupola bila pokrivena olovnim limom koji je polovicom XIX. stoljeća skinut i umjesto njega postavljen je krov od dasaka. Visina kupole iznosi 2,40 metara, a njezina debljina, u prosjeku, 44 cm.
Na vrhu zida, na visini od 4,72 metra, nalazi se kameni profilirani vijenac visine 40 cm. Ukupna visina turbeta zajedno sa kupolom iznosi oko 7,20 metara.
Uz džamiju i turbe postoji nekoliko nadgrobnika, među kojima se ističu dva – sa natpisima iz 1591. Nad dva sarkofaga od zelenog kamena i nišanima od mermera sa sve četiri strane isklesani su natpisi u prozi na arapskome jeziku. Natpis je smješten u osam kvadratičnih polja, pismo – dželi nesh. Natpisi glase:
Umrli i upokojeni Husejin, sin Salihov. Umro u mjesecu redžebu 999. godine (1591).
Umrla i upokojena Sakina, kći Mustafina. Umrla u blagoslovljenom mjesecu redžebu 999. godine (1591).
Preuzeto od VISITPRAČA i WIKIPEDIJA.
Hram svetih apostola Petra i Pavla
Hram svetih apostola Petra i Pavla je hram Srpske pravoslavne crkve koji se nalazi u Prači u federaciji BiH u Bosni i Hercegovini. Pripada dabrobosanskoj mitropoliji, arhijerejskom namesništvu Sarajevskom. Posvećen je svetim apostolima Petru i Pavlu.
Ovaj hram je sagrađen 1908. godine. Posle potpisivanja Dejtonskog sporazuma ostao je u Federaciji BiH, tako da u tom delu trenutno nema Srba.
Pri ovom hramu su služili sledeći sveštenici: Dimitrije Jevđević 1908—1936; Josif Bogdanović 1936—1941; monah Varnava Nastić do 1947; Milivoje Mandić 1947—1953; Vasilj Tunguz (opsluživao) 1953—1969; Đorđe Ilić 1969—1973; Jeremija Starovlah 1973—1978; Miomir Zekić 1978—1989; Niko Mojsilović 1989—1995; Dragan Matić 199—-1996. i Jeremija Starovlah 1996.
Prača i Sjetlina – katolička baština koja i danas opominje
Dva nevelika mjesta u jugoistočnoj Bosni – Prača i Sjetlina – široj javnosti danas uglavnom manje poznata, u našoj su starijoj i novijoj, crkvenoj i nacionalnoj povijesti imala iznimno značajnu ulogu, te stoga i danas zaslužuju posebnu pozornost.
Piše: Anton Šarac
Premda ovdašnja priroda svojom ljepotom snažno privlači pozornost, prolazeći ovim krajem ne možemo, a da ne vidimo ostatke slavnoga vremena, još uvijek dobro vidljiva u kamenim spomenicima ili o njemu čujemo u razgovoru sa starijim mještanima. Vozeći se iz pravca Goražda prema Prači, uživamo gledajući kako uspjenušana rijeka Prača preskače preko visokih stijena. A izlaskom iz tih klisura pred nama se, poput kakva gradića, ukaže Prača. Neveliko je to mjesto, ali bogato poviješću. Onda Podgrab sa Sjetlinom, a uz put velika sjetlinska željeznička postaja, izgrađena u alpskome stilu, građena za vremena kada je ovdje bilo puno više stanovnika i kada se puno više prometovalo. Ona i danas pamti i prolaznike podsjeća na ne tako davna, ali zlatna vremena. Dok je Prača vrlo staro naselje s bogatom prošlošću, Sjetlina je relativno nova varošica, nastala prije tek nešto više od 130 godina.
Sjedište dubrovačke kolonije
Prača je do sada najstarije poznato mjesto u predjelima istočne Bosne. U povelji hrvatsko-ugarskoga kralja Bele IV., kojom je 20. srpnja 1244. potvrdio Bosanskoj biskupiji zemljišne posjede koje joj je darovao ban Matej Ninoslav, naveden je i posjed zvani Biskupina (in comitatu Berez Pracha Byscupina), koji jedni istraživači smještaju u Borač, drugi u Vrhpraču. No, podatak je iznimno važan jer svjedoči da je bosanski biskup, u posljednjim godinama svoga stolovanja u Bosni, imao zemljišni posjed na širem području Prače. Također, u dubrovačkoj se građi Prača prvi put spominje 1361. godine, dok pravo značenje ovoga mjesta dolazi do izražaja u odluci dubrovačke vlade od 12. kolovoza 1380. kada je, zajedno s još tri druga mjesta u unutrašnjosti Balkana, istaknuta kao najpoznatiji trg onoga vremena, gdje se dubrovački trgovci najduže zadržavaju. A kao jedno od glavnih trgovačkih mjesta u Bosni, Prača je bila i sjedište dubrovačke trgovačke kolonije. Okružena brojnim nekropolama stećaka, u njezinoj blizini nalaze se i ostatci srednjovjekovnoga grada Pavlovca, koji je podigao Pavao Radenović, jedan od najmoćnijih plemića u Bosni sa svršetka 14. i početka 15. stoljeća. Taj je utvrđeni grad, kada ga je 11. svibnja 1423. posjetilo dubrovačko izaslanstvo, zabilježen kao „sotto Novi iz Praza“. Međutim, premda se već u prvim desetljećima 15. stoljeća razvila u jedan od najnaprednijih trgova bosanske države, već u drugoj polovici 16. stoljeća značenje Prače potpuno opada. Takvo je stanje potrajalo sljedeća tri stoljeća.
Tvrtka Feltrinelli oživila kraj
No, uspostavom austrougarske uprave u BiH, do tada više stoljeća uspavanu Praču „razbudila“ je izgradnja tzv. istočne pruge, odnosno željeznice, ponajprije za potrebe drvne industrije u ovom kraju bogatu šumom. Osim što je „razbila“ šumsku tišinu, velikim kompleksom zgrada, građenim za potrebe tvornica za eksploataciju i preradu drveta, željeznica je unijela novi život i u ovo mjesto. Bogatstvo šume na prostoru istočne Bosne, koje je pogodovalo razvoju ove industrije, dovelo je i talijansku katoličku obitelj Feltrinelli u ove krajeve, koja u Sjetlini/Podgrabu 1911./1912. godine otvara veliku pilanu. Kako je razvoj drvoprerađivačke industrije uvjetovao i izgradnju uskotračne željezničke pruge od Sarajeva do istočne granice, tako je i kompanija Feltrinelli, nadovezujući se na „istočnu prugu“, za prijevoz drvne građe do pilane u Podgrabu izgradila vlastitu prugu. Sve to govori u prilog snazi ove, tada velike i moderne, drvne industrije, na čijem je čelu bio Giuseppe Feltrinelli iz Milana, koja je od Sjetline načinila jedno od glavnih mjesta šumske industrije u Bosni i Hercegovini. Istodobno, ova je kompanija, po svojoj veličini, a prema pisanju ondašnjega tiska, bila jedinstvena ne samo u tadašnjoj državi, nego i u cijeloj Europi.
Život katolika između dva rata
Razvoj drvne industrije, zahvaljujući tvrtki Feltrinelli, pridonio je i razvoju kulturalne djelatnosti ne samo u Sjetlini, nego i na širem području. Naime, uz vrlo modernu industriju, u Sjetlini je izgrađeno veliko naselje za radničke obitelji i službenike. Tako je u ovome mjestu od prvih godina prošloga stoljeća do početka Drugoga svjetskog rata živjelo oko 150 katoličkih obitelji i mnoštvo katolika-samaca, odnosno službenika. Među tim je katolicima najviše bilo Talijana, potom Hrvata i Slovenaca. Zahvaljujući ponajprije vlasniku sjetlinske kompanije Giuseppeu Feltrinelliju i njegovim najbližim suradnicima Antonu Karolyu, generalnom direktoru ove tvrtke, kao i Jerhardtu Pankratzu i Massimu Malacarneu, glavnim inženjerima u ovom kolosalnom poduzeću, a uz to „dobrim i uzornim katolicima“, Sjetlina se razvila u pravi mali grad kojemu su zavidjela i mnogo značajnija mjesta u BiH.
Prema Šematizmu Vrhbosanske nadbiskupije iz 1932., u mjestu Sjetlina/Podgrab živjela su 364 katolika, a u isto vrijeme u Prači 92 katolika. A to je mjesto, tada službeno Donja Prača, koje je pripadalo župi Goražde, Katoličkoj Crkvi dalo i jedno duhovno zvanje: tu je 18. lipnja 1911. rođen vrhbosanski svećenik don Ivan Trobentar (1911. – 1977.). A o statistikama i životu katoličkih obitelji u tim vremenima govori i broj katoličke djece u ovdašnjim školama. Naime, prema izvješću župnika, krajem 20-ih godina prošloga stoljeća osnovnu je školu u Sjetlini pohađalo 25 katoličke djece, a u Prači četvero. Župnik bi iz Goražda, u kojem je do jeseni 1921. i preseljenja u Višegrad bilo sjedište župe, nastojao redovito pohađati ovdašnje katolike. Misna bi slavlja slavio u prilagođenu bogoslužnom prostoru u mjesnoj školskoj zgradi u Prači, dok je u Sjetlini misa slavljena u prostoriji tvrtke Feltrinelli. A upravo je u Prači 21. svibnja 1921., uoči početka sv. mise i obreda vjenčanja dvoje katolika iz ovoga mjesta, iznenada preminuo tadašnji župnik vlč. Josip Matišić (1876. – 1921.).
Sjedište župe privremeno u Sjetlini
Zbog sve većega broja katolika u Sjetlini i Prači, krajem studenoga 1925. višegradski je župnik vlč. Ivan Ljubomir Roje (1898. – 1945.) zatražio od Nadbiskupskoga ordinarijata u Sarajevu dopuštenje za preseljenje sjedišta župe iz Višegrada u Sjetlinu. Kao razlog za to naveo je, između ostaloga, što „u samoj Sjetlini živi 150 katoličkih obitelji, a u najbližim šumama, uz tamošnje manje pilane, još toliko“ te da je stoga u tom dijelu župe i najpotrebniji kao župnik. Želju za premještanjem sjedišta župe u Sjetlinu iskazala je i tvrtka Feltrinelli, svi njezini radnici, mjesni činovnici i okolno katoličko seosko stanovništvo. Uz to, iz tvrtke Feltrinelli obećali su da će darovati zemljište i drvnu građu za podizanje crkve i župnoga stana. Ordinarijat je stoga već 11. prosinca iste godine prihvatio razloge za prenošenje sjedišta župe, naglasivši da se odmah poradi na izgradnji katoličke crkve u Sjetlini.
Tako je od 1. siječnja do 25. studenoga 1926. sjedište višegradske župe bilo u Sjetlini. No, kako je nedugo nakon preseljenja u ovo mjesto došlo do određenih razmirica i nesuglasja između župnika i upravnih struktura sjetlinske kompanije, vlč. Roje zatražio je od Ordinarijata ponovno vraćanje sjedišta u Višegrad, s prijedlogom da se Sjetlina „zbog blizine Sarajeva i velika opsega župe višegradske“ pripoji sarajevskoj župi. Tako je 1928. godine, odvajanjem Sjetline iz višegradske i nekoliko mjesta iz sarajevske župe utemeljena zasebna župa Sjetlina-Pale, odnosno današnja paljanska župa Sv. Josipa Radnika.
Također, budući da je teritorij višegradske župe uistinu velik, te stoga pastorizacija svih krajeva vrlo teška, u studenome 1936. godine na Vrhbosanski se ordinarijat u ime katolika Prače obratio župljanin Franc Neumüller s molbom da se Prača s bližom okolicom, „koji broje iznad 100 katoličkih duša“, pripoji župi Pale kako bi se u Prači češće mogla slaviti sv. misa i održavati vjeronaučna nastava za djecu. Molba katolika Prače, s ciljem promicanja duhovnoga dobra vjernika, prihvaćena je te su nadbiskupovim dekretom od 3. travnja 1937. Prača i najbliža okolica izdvojeni iz župe Višegrad i pripojeni župi Pale. Od tada je i Sjetlinu i Praču pastorizirao paljanski župnik vlč. Ivan Kristić (1892. – 1960.), služeći redovito nedjeljne i blagdanske mise u ovim mjestima, a vjeronaučnu je nastavu u oba ova mjesta održavao vlč. Božidar Bralo (1907. – 1945.). S obzirom na to, kako je zabilježeno, da je 1940. godine u Sjetlini slavljena božićna misa polnoćka, a u Prači na božićno jutro iste godine te imajući u vidu da su nedaće Drugoga svjetskog rata već u jesen 1941. zahvatile ovaj kraj, bila su to, dakle, posljednja božićna misna slavlja u sjetlinsko-pračanskome kraju.
Katolička groblja u Prači i Podgrabu
Od materijalne baštine katolika ovih dvaju mjesta do danas očuvana su i dva katolička
groblja – u Prači i u Podgrabu/Sjetlini. Dok je za katoličko groblje na ulazu u Praču, iz pravca Goražda, udomaćen naziv Švapsko groblje, za ono u Podgrabu u literaturi se koristi naziv Češko groblje, iako ga mještani nazivaju isključivo katoličkim grobljem.
Starim katoličkim grobljem u Prači, i danas lijepo ograđenim, u kojemu je 30-ak većih i manjih nadgrobnih spomenika, dominira vrlo izgledan drveni središnji križ i na njemu brončano tijelo Kristovo. O vremenu postavljanja ovoga križa nemamo podataka, ali je iz dokumenata vidljivo da je, zalaganjem župnika Roje, 1933. godine obnovljen.
Istodobno, katoličko groblje u Podgrabu, u koje su se ukopavali domaći katolici, prije svega oni koji su – od početka 20. stoljeća – životom i radom bili vezani uz tvrtku Feltrinelli, danas broji 20-ak nadgrobnih spomenika. Kako se nalazi neposredno uz imanje obitelji Branislava Košutića, tako ova pravoslavna obitelj koliko-toliko održava urednim ovo groblje. Prema riječima gosp. Košutića, u ovome je groblju do početka 70-ih godina prošloga stoljeća bilo znatno više nadgrobnih spomenika. Međutim, kako tada, tako i kasnije mnogi su potomci prenosili zemne ostatke svojih pokojnika, a s njima odvozili i nadgrobne spomenike iz ovoga u druga groblja diljem Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Unatoč tomu, obitelj Košutić smatra ovo groblje vrijednim prinosom kulturi sjećanja na nekadašnju „bogatu i slavnu prošlost Podgraba, odnosno Sjetline“, tako se prema njemu odnose i – premda rijetkim – posjetiteljima groblja o njegovoj povijesti govore. Također, ova obitelj, kako naglašavaju, uvijek rado dočeka i paljanskoga župnika vlč. Fabijana Stanušića koji redovito o svetkovini Svih svetih pohodi ovo groblje i obavi molitve odrješenja za pokojne.
Katolici utemeljitelji nekoliko društava
Dobro organizirani, a uz veliku potporu tvrtke, mjesni su katolici u Sjetlini i Prači, u dobra procvata katoličkoga života u ovim krajevima, osnovali nekoliko vjerskih, nacionalnih i društvenih organizacija: katolički pjevački zbor, amatersku kazališnu družinu, organizaciju Crvenoga križa, vatrogasno društvo i kino Virtus. Osim toga, 1929. godine prema talijanskim uzorima osnovali su i nogometni klub, također nazvan Virtus (krjepost, snaga) koji je imao i vlastiti stadion u Sjetlini, kako bi demonstrirao zapadnu civilizaciju, te je bio na razini svih tadašnjih europskih standarda. U Virtusu su igrali uglavnom Talijani, ali i Slovenci, Hrvati i drugi. Istodobno, u Sjetlini je 1921. utemeljen odbor Hrvatskoga kulturnog društva Napredak, koji je u svojim aktivnostima bio posebno zapažen tridesetih godina prošloga stoljeća.
Mjesto počivanja Bl. Berchmane
Početak Drugoga svjetskog rata u Europi u jesen 1939. doveo je i do gašenja pogona tvrtke Feltrinelli u Sjetlini. Od tada je u ovome mjestu sve manje njezinih radnika i njihovih obitelji, pa tako i katolika, a s njihovim je odlaskom, pogotovo tijekom i po završetku rata, nestajalo i prosvjetnih događanja. Nije više bilo kina, nogometnoga kluba Virtus, HKD-a Napredak ni svih njegovih svečanosti, priredbi i zabava, ali ni katoličkoga crkvenog zbora. Taj je rat i u ovim krajevima ostavio bolne tragove. U napadu na Sjetlinu i Praču već sredinom rujna 1941., kada je u potpunosti opljačkana i šumska uprava i obiteljske kuće u Sjetlini, a između Prače i Sjetline porušena pruga i uništen željeznički most, nekoliko je župljana i smrtno stradalo. Premda je najveći dio katolika spas potražio u bijegu prema Sarajevu i drugim dijelovima zemlje, neki su se, skrivajući se u obližnjim šumama, pokušavali vratiti svojim domovima i kako-tako nastaviti normalan život. Nažalost, već do kraja rata i među takvima je bilo stradalih. A upravo u to vrijeme ovaj su kraj, svojim hodom na mučeničkome putu u prosincu 1941. godine, kao i kraćim boravkom u Sjetlini, posvetile blažene mučenice s. Jula Ivanišević (1893. – 1941.) i četiri susestre Kćeri Božje ljubavi, od kojih tijelo najstarije – Bl. Berchmane Leidenix (1865. – 1941.), Austrijanke, i danas, bez križa i drugoga znaka, u ovom kraju skriva zemlja i gusto granje. Sestra Berchmana je, prema svjedočanstvu iz toga vremena, odvedena u sjetlinsku šumu, kod pračanskoga mosta i ondje ubijena. Poslije su je, navodno, vojnici pokopali u blizini staroga pračanskog mosta. „Njezin grob i danas šuti, sunce je jutrom obilazi, a šumsko cvijeće kiti joj grob.“
Ne zaboravljajmo svoju povijest!
Potrebno je reći da su se pogoni tvrtke Feltrinelli, kao i veliko radničko naselje nalazili u mjestu Sjetlina. Međutim, gašenjem pogona ove tvrtke i nestankom njezinih stanovnika postupno je nestajalo ime Sjetline, a sve se više na nju širilo ime susjednoga Podgraba, tako da se tek jedan dio Podgraba danas naziva Sjetlinom. Stoga se u kontekstu ove industrije, njezinih radnika i nekadašnjih stanovnika ovoga naselja, uobičajeno koristi naziv Sjetlina/Podgrab.
I na kraju, Prača i Sjetlina, kao i prije skoro stoljeća i pol, čekaju da ih netko ponovo probudi na novi život. Jer, zov kamenih nadgrobnih spomenika iz ovdašnjih katoličkih grobalja, kao i brojni križem neobilježeni grobovi, poput počivališta Bl. Berchmane Leidenix, potom povijesni spisi, bule i povelje raznih vladara, pisanih svjedočanstava o životu Katoličke Crkve u ovome kraju, pozivaju nas na čuvanje i vrjednovanje naše baštine i u ovim predjelima gdje su katolici, kao pripadnici različitih naroda – Hrvati, Slovenci, Talijani, Česi, Austrijanci i drugi, u proteklim vremenima često bili prvi na udaru neprijatelja Dobra. Jednako oni, njihova imovina, kao i njihova kulturna, vjerska i nacionalna baština. No, unatoč svemu tomu, Katolička Crkva ni danas, neovisno o tome što se radi o vrlo malom broju vjernika, nije ostala bez svojih članova i u ovim mjestima.