Na području općine Pale FBiH tragovi boravka prahistorijskih ljudi pronađeni su u selu Komrani i na širem području naselja Prača. Tu su pronađeni najstariji materijalni ostaci prvobitnih ljudskih zajednica u Bosni i Hercegovini.
Na području općine se nalazi velika prahistorijska nekropola s kamenim tumulusima. Po strukturi nalazišta spada u kulturu ilirskih starosjedilaca. Ona daje podlogu za hronološko proučavanje etnogeneze i razvoja ilirske kulture povezane sa srednjom Evropom, jer izražava čisti ilirski period na prostoru istočne Bosne. Podaci o tom periodu u Prači prikupljani su duži niz godina, a najintenzivnija istraživanja tog historijskog razdoblja bila su od 1888. do 1896. godine. Mnogi predmeti pronađeni su na širem području Prače, a ostaci Starog grada Pavlovca i tvrđave datiraju još uvijek na lokalitetu Grad. Iskopavanja nisu vršena, a 1954. godine područje je proglašeno od posebnog interesa kulturno-historijsko naslijeđe i stavljeno je pod zaštitu države.
Mimo tog lokaliteta pod zaštitom države kao kulturno historijsko naslijeđe stavljena su Semiz Alipašina Džamija i Turbe u Prači, zatim Stari turski vodovod Prača i dva unikatna Turska nišana. Prema tragovima koji su evidentni utvrđeno je da je u Prači vijekovima živio narod napredne kulture.
Na širem području Prače postoje arheološki nalazi, među kojima i eksponati velikog broja stećaka-nadgrobnih spomenika, koji svedoče o naprednoj civilizaciji tog vremena.Mnogi autori su pisali o nalazuštima stećaka, a kao naslijeđe su predmet proučavanja Fakulteta u Sarajevu i Fakulteta u Ljubljani.
Na području općine Pale FBiH zabilježeno je postojanje mlinova na rijeci Prači na lokalitetu Banjstijena.
Historija
Religija
Na području općine Pale FBiH tragovi boravka prahistorijskih ljudi pronađeni su u selu Komrani i na širem području naselja Prača. Tu su pronađeni najstariji materijalni ostaci prvobitnih ljudskih zajednica u Bosni i Hercegovini.
Na području općine se nalazi velika prahistorijska nekropola s kamenim tumulusima. Po strukturi nalazišta spada u kulturu ilirskih starosjedilaca. Ona daje podlogu za hronološko proučavanje etnogeneze i razvoja ilirske kulture povezane sa srednjom Evropom, jer izražava čisti ilirski period na prostoru istočne Bosne. Podaci o tom periodu u Prači prikupljani su duži niz godina, a najintenzivnija istraživanja tog historijskog razdoblja bila su od 1888. do 1896. godine. Mnogi predmeti pronađeni su na širem području Prače, a ostaci Starog grada Pavlovca i tvrđave datiraju još uvijek na lokalitetu Grad. Iskopavanja nisu vršena, a 1954. godine područje je proglašeno od posebnog interesa kulturno-historijsko naslijeđe i stavljeno je pod zaštitu države.
Mimo tog lokaliteta pod zaštitom države kao kulturno historijsko naslijeđe stavljena su Semiz Alipašina Džamija i Turbe u Prači, zatim Stari turski vodovod Prača i dva unikatna Turska nišana. Prema tragovima koji su evidentni utvrđeno je da je u Prači vijekovima živio narod napredne kulture.
Na širem području Prače postoje arheološki nalazi, među kojima i eksponati velikog broja stećaka-nadgrobnih spomenika, koji svedoče o naprednoj civilizaciji tog vremena.Mnogi autori su pisali o nalazuštima stećaka, a kao naslijeđe su predmet proučavanja Fakulteta u Sarajevu i Fakulteta u Ljubljani.
Na području općine Pale FBiH zabilježeno je postojanje mlinova na rijeci Prači na lokalitetu Banjstijena.
Historija
Religija
Prača u srednjem vijeku
Prača, (Praça), srednjovjekovno naselje i trg na rijeci Prači, lijevoj pritoci Drine u koju se ulijeva kod Ustiprače u istočnoj Bosni. Današnji gradić Prača smješten je na sredini puta između Sarajeva i Goražda.
Župa Vrhprača koja se spominje u povelji ugarskog kralja Bele IV od 12.7. 1244. (‘comitatus Vrch pracha’) ukazuje da je u nekom ranijem periodu egzistirala i župa pod imenom Prača. Prvi spomen Prače u dubrovačkim izvorima je iz 1361. Tada je Nikola Miletković iz Prače postao dubrovačkim građaninom. Prača pripada privredno najrazvijenijim naseljima u Bosni druge polovine 14. i prvih decenija 15. st. U jednoj odluci dubrovačke vlade od 12.8. 1380. među najvažnija mjesta Srbije i Bosne u kojima se zadržavaju Dubrovčani, pored Drijeva, Srebrenice i Novog Brda, navedena je i Prača. Privredni život je pod utjecajem Dubrovčana ali istaknuta je uloga domaćih trgovaca. Oni su aktivni u izvozu olova iz obližnjeg rudnika Olovo. Ističu se Mikoje Radanović zvani Tezalo, otac čuvenog Braila Tezalovića, Bogdan Muržić i Brajko Hvaonić. Od tridesetih godina, sa smanjenim interesom za olovnu rudu slabi i privreda Prače.
Naselje Prača pripadalo je župi Borač. U rukama je vlastelinske porodice Pavlovići. Pored njega je tvrđava Novi (Pavlovac (Novi u Prači)) koja je sagrađena u 15. vijeku radi zaštite staroga trga. U osmansko doba pored naselja egzistira nahija Prača (Čataldža). U austrougarsko doba kroz Praču je prolazila pruga Sarajevo-Višegrad.
Po dolasku Austro-Ugarske na prostor Bosne i Hercegovine Prača se ubrzano gradi. Gradi se vojna kasarna, vježbalište i strelište, osnovna škola te poštansko-telegrafsko-telefonski ured.[2]
Izvor Wikipedija
Srednjovjekovni grad Pavlovac, također poznat kao Novi
Srednjovjekovni grad Pavlovac, također poznat kao Novi, nalazi se na strmom brežuljku na lijevoj obali rijeke Prače. Prekriven šumom i niskim raslinjem, postao je zaboravljeni svjedok jednog davno prošlog vremena. Smješten je na raskršću važnih saobraćajnica Višegrad-Vrhbosna i Goražde-Glasinac-Olovo, a do njega se može stići za malo više od pola sata iz naselja Prača u Podrinju.
Grad Novi ili Pavlovac bio je osvojen od strane Osmanlija 1463. godine, iako nije poznato da li su oni održavali garnizon u tom gradu. Iz turskih izvora iz 1528. godine saznajemo da je nahija Prača pripadala Boraču, što sugerira da je Pavlovac kao utvrđeni centar nahije postojao i pod turskom vlašću. Putopis mletačkog poslanika Katarina Zene iz 1550. godine spominje Pavlovac kao napušten grad.
Grad Pavlovac je fortifikacijski objekt koji je sličan artiljerijskim tvrđavama nastalim u vrijeme kada se artiljerija sve više koristila u vojnim operacijama. Također se ne može isključiti mogućnost da je grad bio temeljito obnovljen u vrijeme turske invazije. Bedem oko grada bio je nepravilnog oblika i opasan zidom debljine oko 1 metra, izrađenim od pritesanog kamena. Grad je bio prostran, sa stranicama dužine oko 75 metara i 65 metara. Na sjevernoj strani nalazilo se predvorje koje je bilo oko 40 metara dugo i nalazilo se 10-15 metara niže od gradskog platoa. Na najvišem dijelu podignuta je četvrtasta kula dimenzija 9 x 10 metara, čiji se ostaci i danas mogu vidjeti, kao i ostaci bedema visokog 4-10 metara na nekim mjestima.
Grad Pavlovac je jedan od bosanskih gradova čiji je koncept nastao kao rezultat terenskog reljefa. Najjača i najutvrđenija strana grada bila je sjeveroistočna strana, na kojoj se nalaze tri okrugle kule različitih veličina, dok se na istočnoj strani nalazi uglasta polukula. Izduženo predvorje koje povezuje dvije kule i uglastu polukulu nalazi se na sjeveroistočnoj strani. Okrugle kule na bedemu imale su prečnike od 7 metara, 5 metara i 4 metra. Unutar prostranog dvorišta na najvišem dijelu nalazila se moćna obrambena kula. Vjeruje se da je unutar dvorišta postojala drvena stambena zgrada i gospodarske zgrade.
Arheološka istraživanja bila bi od velike koristi za otkrivanje eventualnih posebnih karakteristika gradova u Podrinju. Pored Pavlovca, postojalo je i podgrađe pod nazivom Podnovi (sotto Novi in Praza). U blizini se nalazi nekropola stećaka i staro muslimansko groblje iz vremena turske okupacije ovog područja.
Danas se entuzijastični posjetitelji, članovi različitih udruženja, povremeno upute do Pavlovca organizirajući pohode, a zatim uživaju u izletima u predivnoj prirodi koja ga okružuje.
U narodu, tvrđava i danas nosi naziv Pavlovac, a vezuje se za nekoliko legendi. Jedna od narodnih predaja govori o prokletoj Jerini, ženi despota Đurđa Brankovića, koja je navodno vladala utvrdom podno Lipovca. Prema legendi, Jerina je imala mogućnost nadziranja rijeke Paljanske Miljacke i rijeke Prače, s obzirom na to da one teku u suprotnim smjerovima. Navodno je naredila izgradnju grada na vrhu kako bi imala nadzor nad tim područjem. Legenda također opisuje kako je Jerina uživala u razuzdanim aktivnostima, odabirajući mlade muškarce koji bi bili dovedeni u utvrdu, a nakon jedne noći provedene s njom, bacani su sa stijene u kanjon rijeke Prače.
Također se priča da je Jerina uspješno branila grad od Turaka. Turski osvajači su opsijedali grad mjesecima, nadajući se da će ga glad i žeđ nagnati na predaju, ali Jerina je lukavo crpila vodu iz Miljacke i mlijeko s planina, održavajući zalihu hrane i vode. Grad je opstao sve dok izdajnik iz plemena Golo nije odao tajnu osvajačima, koji su zatim napali grad. Izdajnik je bio proklet od strane naroda, što je dovelo do prokletstva nad njegovim plemenom.
Ovo su legende koje su prenesene u narodu, a za precizne povijesne podatke o gradu Pavlovcu preporučuje se konzultacija s arheološkim istraživanjima i drugim relevantnim izvorima.
Kameni spavači
Pored utvrđenih gradova i utvrđenih dvorova, stećci su ne samo kvantativno, nego po svim drugim aspektima koji određuju status kulturno-istorijskog dobra, najznačajniji materijalni dokaz autentičnosti i rane bosanskohercegovačke historije. Najveći dio ovih monolitnih spomenika sakralne kulture potiče iz perioda od XII do XVI vijeka.
Naziv stećak za drevne nadgrobne spomenike iz perioda srednjeg vijeka je ne tako davno ušao u širu upotrebu, a izveden je od riječi „stojećak“ koja predstavlja metaforu za čvrstoću, snagu i monolitnost, pa i prkos i ponos. Drugi, manje poznati nazivi za stećke su mramorije i mašeti, a za nekropole stećaka to su nazivi grčko groblje i kaursko groblje.
Oblik stećaka je osobina koja ih čini jedinstvenim u svijetu. U zavisnosti od toga kako su stećci postavljeni na terenu, iznad grobnice, razlikuju se dvije osnovne vrste stećaka; horizontalni (ležeći) i vertikalni (uspravni). Prema obliku se razlikuje pet oblika i to su ploče, sanduci, krstače, obelisci (i nišani), i sljemenjaci (ili sarkofazi). Majstori koji su izrađivali stećke nazivali su se „kovači“, a nekropole u kojima su stećci orjentisani u pravcu zapad-istok, su najčešće nastajele u blizini mejdana kamena, uz puteve, na uzvišenjima, ili visoravnima. Veliki broj ovih nekropola nije sačuvan.
Koliko je Prača bila važno mjestu u doba srednjovjekovne Bosne svjedoće i mnoge nekropole stećaka razasute po prelijepim livadama i proplancima. Srednjovjekovne nekropole stećaka, mjesta „gdje smrti se stiču i razilaze“. Jedna od najbrojnijih nekropola nalazi se u selu Komrani, sa preko 100 pojedinačnih nadgrobnih spomenika.
Preuzeto od novovrijeme.ba i VISITPRAČA.
Semiz-Ali Pašina džamija
Semiz Ali-pašina džamija ili Mahalska džamija kako je stanovnici nazivaju je izgrađena za vrijeme vladavine Osmanlija. Naime, dolaskom Osmanlija na ove prostore privredni razvoj Prače sve više dobija na značaju. U to vrijeme Osmanlije započinju sa tradicionalnom, orijentalno-islamskom izgradnjom stambenih, vjerskih i drugih objekata, što se pozitivno odrazilo i na društveni život stanovnika Prače.
Stanovnici Prače posebno u tom vremenu naročito su veličali i pridavali veći značaj velikom veziru sultana Sulejmana II u periodu od 1561. – 1565. godine, Semiz Ali-paši, po kome je Mahalska džamija i dobila ime.
U blizini džamije nalazi se Semiz Ali-pašino turbe sa kupolom i prozorima koji su izgrađeni od perforiranih ploča sedre. Prema narodnom predanju tu su sahranjeni Semiz Ali-paša i njegova porodica. Ova impozantna građevina je porušena tokom rata 1992. godine, tako da je po završetku rata na želju stanovnika izgrađen novi objekat, a prilikom izgradnje su korišteni pronađeni elementi stare džamije. Upravo zbog historijskog značaja ovog vjerskog objekta Komisija za očuvanje prirodnog i kulturnog naslijeđa BiH je graditeljsku cjelinu Semiz Ali–pašino turbe sa haremom Semiz Ali-pašine džamije 2006. godine proglasila nacionalnim spomenikom.
Prema narodnom predanju, ovu džamiju je sagradio Semiz-Ali paša, veliki vezir Osmanlijskog Carstva od 1561-1565. godine, koji je rodom iz Prače. Ipak, u dokumentima se ova džamija naziva Husejin-pašinom džamijom. Džamija je kroz historiju više puta obnavljana. Prema mišljenju Mehmeda Mujezinovića, munara džamije je ranije imala majstorski izrađeno šerefe u tranzenama što pokazuje da je ova džamija bila impozantna građevina. Pred džamijom se nalazio hamam sve do 1943. godine, čiji ostaci, odnosno čaška sa cvjetovima pokazuje vještinu bosanskih klesara 16. stoljeća.[3] Šadrvan je obnovljen 2019. godine. Ovaj hamam je propao početkom 19. stoljeća. Voda je do hamama i džamije dovedena s jednog izvora, udaljenog približno pola kilometra.[4] Na mjestu toga hamama sagrađena je kuća 1904. godine i tom prilikom otkopan je hypocaustum hamama. Godine 1949. pronađene su još dvije lijepe kurne iz ovoga hamama, a treća se nalazila u dvorištu obližnje kuće. Džamija je prvi put srušena u toku Drugog svjetskog rata, a posljednji put 1992. godine. Obnovljena je i otvorena za vjersku službu 2008. godine.[5]
Uz džamiju i turbe nalazi se manje groblje sa nekoliko nišana. Među njima se ističu dva nišana iz 1561. godine. Nad dva sarkofaga od zelenog kamena i nišanima od mermera sa sve četiri strane isklesani su prozni natpisi na arapskom jeziku. Natpis je smješten u osam kvadratnih polja, pismo – dželi nesh.
· Umrli i upokojeni Husejin, sin Salihov. Umro u mjesecu redžebu 999. godine (1591).
· Umrla i upokojena Sakina, kći Mustafina. Umrla u blagoslovljenom mjesecu redžebu 999. godine (1591).
Nacionalni spomenik se nalazi u središtu naselja Prača, u blizini nekadašnje željezničke stanice.
Prema predaji među lokalnom stanovništvu, turbe nosi naziv po Semiz Ali-paši, velikom veziru Osmanlijskog carstva od 1561–1565, koji je rodom iz Prače. U turbetu su pokopani utemeljitelj džamije i njegova žena i dijete. Utemeljitelj bio je neki Husein-paša. Tačna godina izgradnje turbeta nije poznata. Najstariji nišani u haremu džamije potječu s kraja XVI. stoljeća, tako da je i turbe iz istog perioda. Mujezinović je u turbetu pronašao tri grobnice, od koji su dvije raskopane i njihovi spomenici nestali, dok su se nad trećom malom grobnicom sačuvali prelomljeni nišani. Na uzglavnom nišanu je sa tri strane njegove ispisan u šest kvadratičnih polja sljedeći tekst: “Lailahe illellah, Muhamedun resulullah.” što u prijevodu glasi: “Allah je jedan, a Muhamed njegov vjerovjesnik”. Spomenik je izrađen od skopskog kristala kamena.
Za vrijeme fašističke okupacije u Drugom svjetskom ratu turbe je korišteno kao bunker za njemačku posadu, a kasnije su ga četnici zapalili zajedno sa džamijom. Nakon Drugog svjetskoga rata džamija je potpuno obnovljena. Objekt džamije je 1992. miniran i potpuno uništen, a turbe je sačuvano, mada oskrnavljeno. Džamija je obnovljena 2008.
Turbe pripada tipu zatvorenih turbeta sa kupolom. Osnova turbeta je šestougaonik čije su vanjske stranice dužine približno 4,00 metra. Unutrašnja širina stranica iznosi oko 2,80 metara. Širina turbeta u sredini iznosi 5,60 metara. Zidovi su urađeni od pritesanih komada krečnjaka u krečnom malteru. Objekt je izvorno bio omalterisan i okrečen i sa vanjske i sa unutrašnje strane.
Prijelazi između nosivih zidova i kupole su riješeni pandatifima gdje šestougaona osnova turbeta prelazi u dvanaestougaoni tambur visine 1,05 metara. Nad tamburom se nalazi kupola zidana sedrom i pokrivena bakarnim limom. Ranije je kupola bila pokrivena olovnim limom koji je polovicom XIX. stoljeća skinut i umjesto njega postavljen je krov od dasaka. Visina kupole iznosi 2,40 metara, a njezina debljina, u prosjeku, 44 cm.
Na vrhu zida, na visini od 4,72 metra, nalazi se kameni profilirani vijenac visine 40 cm. Ukupna visina turbeta zajedno sa kupolom iznosi oko 7,20 metara.
Uz džamiju i turbe postoji nekoliko nadgrobnika, među kojima se ističu dva – sa natpisima iz 1591. Nad dva sarkofaga od zelenog kamena i nišanima od mermera sa sve četiri strane isklesani su natpisi u prozi na arapskome jeziku. Natpis je smješten u osam kvadratičnih polja, pismo – dželi nesh. Natpisi glase:
Umrli i upokojeni Husejin, sin Salihov. Umro u mjesecu redžebu 999. godine (1591).
Umrla i upokojena Sakina, kći Mustafina. Umrla u blagoslovljenom mjesecu redžebu 999. godine (1591).
Preuzeto od VISITPRAČA i WIKIPEDIJA.
Hram svetih apostola Petra i Pavla
Hram svetih apostola Petra i Pavla je hram Srpske pravoslavne crkve koji se nalazi u Prači u federaciji BiH u Bosni i Hercegovini. Pripada dabrobosanskoj mitropoliji, arhijerejskom namesništvu Sarajevskom. Posvećen je svetim apostolima Petru i Pavlu.
Ovaj hram je sagrađen 1908. godine. Posle potpisivanja Dejtonskog sporazuma ostao je u Federaciji BiH, tako da u tom delu trenutno nema Srba.
Pri ovom hramu su služili sledeći sveštenici: Dimitrije Jevđević 1908—1936; Josif Bogdanović 1936—1941; monah Varnava Nastić do 1947; Milivoje Mandić 1947—1953; Vasilj Tunguz (opsluživao) 1953—1969; Đorđe Ilić 1969—1973; Jeremija Starovlah 1973—1978; Miomir Zekić 1978—1989; Niko Mojsilović 1989—1995; Dragan Matić 199—-1996. i Jeremija Starovlah 1996.